Prve pouzdane vijesti o Bosni potiču iz X stoljeća. U spisu De administrando Imperio (O upravljanju Carstvom), bizantski car Konstantin VII Porfirogenit spominje Bosnu (horion Bosona), i u njoj dva grada: Kateru i Desnek. Vrijeme Kulina bana (1180-1204) za Bosnu je potpuna afirmacija razvojnog izraza srednjovjekovne Bosne kao političke cjeline na historijskoj pozornici. Bosna se iz vremena Stjepana II Kotromanića (1322-1353) širi na zapadni dio Huma i Dalmaciju od Cetine do Dubrovnika. U njen sastav uključeno je Završje s tri kraška polja: Glamočkim, Livanjskim i Duvanjskim. Razvija se rudarstvo, trgovina, zanatstvo i gradska naselja. Kulminaciju teritorijalnog širenja i političkog izraza Bosna doživljava u drugom dijelu vladavine Tvrtka I Kotromanića (1353-1391). Bosna 1377. postaje Kraljevina ("kralj Srbljem, Bosni, Primorju i Zapadnim stranama"). Jedinstvo bosanske države slabi nakon Tvrtkove smrti, a na njenoj političkoj sceni pojavljuje se Osmansko carstvo. Mehmed II Fatih 1463. osvaja Bosnu i ruši srednjovjekovnu bosansku državu.
Prva geografska karta na kojoj se pojavljuje naziv Bosna nastala je 1339. godine, a izradio ju je Angelino Dulcert iz Majorke na dva dijela pergamenta u boji. Kasnije se pojavljuju karte, i to 1589. godine holandskog kartografa i matematičara Gerharda Mercatora, zatim 1684. godine karta koju objavljuje italijanski kartograf Giacomo Cantelli da Vignola, a godine 1697. Nikolaus Sanson objavljuje kartu na kojoj su, pored ostalog, dvostrukim tankim linijama prikazani i putevi.
U osvojenim oblastima Bosne i Hercegovine osnovna vojno-administrativna jedinica bila je vilajet, koji se sastojao od više župa ili nahija. Bosanski sandžak se u početku dijelio na četiri, kasnije na više manjih vilajeta. Godine 1580. uspostavljen je Bosanski ejalet (beglerbegluk). Do Bečkog rata, u Bosanskom ejaletu znatno je porastao broj kapetanija. Od 1606. do 1690. na teritoriji Bosanskog ejaleta postojalo je 29 kapetanija. Dio vojske Eugena Savojskog zauzeo je 24. X 1697. najveći i najljepši grad Bosanskog ejaleta, Sarajevo, opljačkao ga i popalio. U požaru je izgorio gotovo cijeli grad. Mirovni pregovori između Habsburške monarhije i Osmanskog carstva počeli su 7. XI 1698. u Sremskim Karlovcima, a mir je potpisan 26. I 1699. godine Karlovačkim mirom 1699.
Članom III i IV mirovnog ugovora potpisanog u Požarevcu 21. VII 1718. Osmanlije su u Bosanskom ejaletu izgubili od 6 do 10 km širok zemljišni pojas od ušća Drine uz Savu i Unu do Novog. Bosanski ejalet zadržao je dva izlaza na more: Klek i Neum na jednoj, te Sutorinu na drugoj strani, kao što je bilo regulirano Karlovačkim mirovnim ugovorom 1699. godine.
Dok su granice između Osmanskog carstva i Austrije uspostavljene relativno brzo tokom 1718. i 1719. godine, uspostava nove osmansko-mletačke granice duž Bosanskog ejaleta završena je tek 1723. Austrija je, nakon poraza bila prinuđena 18. IX 1739. godine sklopiti mir u Beogradu. Beogradskim mirom Bosni su potvrđene granice na Savi i Uni uspostavljene Karlovačkim mirom.
Beogradskim mirom 1739. godine za nekoliko narednih decenija zaustavljena je austrijska ekspanzija na Balkanu, što je dovelo do slabljenja interesa Austrije za daljnja ispitivanja i posebna snimanja Bosne i Hercegovine. Pod pritiskom Pruske, Austrija je morala prekinuti operacije i s Osmanskom carevinom sklopiti mir 4. VIII 1791. u Svištovu, uz obavezu da se granice uspostave kao što su bile i prije rata (status quo ante bellum).
Schlacherova karta izdata u Beču 1876. godine spada u najbolja dotadašnja prikazivanja Bosne i Hercegovine na sitnorazmjernim kartama. Karta je dobila zlatnu medalju na pariškoj izložbi 1876.
Berlinskim ugovorom velikih evropskih sila izmjenjene su istočne i jugoistočne granice Bosne i Hercegovine prema Srbiji i Crnoj Gori. Nakon gotovo tri mjeseca ofanzivnih operacija i znatnih gubitaka, austrougarske trupe uspjele su krajem oktobra 1878. zaposjesti i okupirati Bosnu i Hercegovinu. Bosna i Hercegovina, kao sastavni dio Države Slovenaca, Hrvata i Srba, ušla je u sastav nove jugoslavenske države - Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1. XII 1918.
Krajem Prvog svjetskog rata raspala se Austro-Ugarska; na njenim ruševinama i na Kraljevini Srbiji 1. XII 1918. konstituirala se nova država - Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U odnosu na ostala područja, Bosna i Hercegovina je sačuvala svoj historijski kontinuitet, tako da je šest okruga iz osmanskog i austrougarskog doba postalo šest oblasti: Tuzlanska, Sarajevska, Mostarska, Travnička, Banjalučka i Bihaćka. Zakonom o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja od 3. X 1929. godine zemlja je dobila novi službeni naziv; Kraljevina Jugoslavija, podijeljena na devet banovina, sa upravom grada Beograda kao desetom. Bosna i Hercegovina, s historijskim i državnim tradicijama i granicama koje su bile međunarodno priznate, podjelom na banovine bila je najviše pogođena. Njezin je teritorij razdijeljen i usmjeren izvan njezinih historijskih granica. Sporazumom Cvetković-Maček 26. augusta 1939. godine stvorena je koaliciona vlada i osnovana Banovina Hrvatska. Kao posljedica sporazuma Cvetković-Maček javila se ideja o "srpskoj zemlji".
Bečkim dogovorom 20. aprila 1941. između ministara vanjskih poslova Njemačke i Italije, Bosna i Hercegovina je prepuštena NDH. U glavnom dokumentu Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine - Rezoluciji istaknuto je da narodi Bosne i Hercegovine stvaraju, u zajednici s ostalim narodima, novu Demokratsku Federativnu Jugoslaviju slobodnih naroda, te narodi Bosne i Hercegovine kroz svoje jedino političko predstavništvo - Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) žele da njihova zemlja, koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska, bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina, u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, Hrvata i Muslimana.
Na osnovu člana 29, stav I Zakona o područjima srezova i općina u Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini (Službeni list br. 23/58) Izvršno vijeće Narodne Republike Bosne i Hercegovine donijelo je Odluku o granicama općina na njezinoj teritoriji, koja je stupila na snagu danom objavljivanja u Službenom listu NR Bosne i Hercegovine (SL. list NR BiH, 14. august 1959.). Međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine uslijedilo je na sjednici Savjeta ministara Evropske zajednice u Bruxellesu 6. aprila 1992., s tim da ono stupa na snagu 7. aprila. Ovim priznanjem Bosna i Hercegovina i formalno je prestala biti u sastavu SFR Jugoslavije. Političko-administrativne granice ranije republike, kao jedne od šest federalnih jedinica SFR Jugoslavije, postale su međunarodne državne granice.
