BANJA LUKA

Banja Luka je grad u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, smješten na rijeci Vrbas; drugi po veličini i jedan je od najljepših gradova BiH; duboko se utkala u burnu historiju, kulturu, tradicijiu i identitet Bosne i Hercegovine. Ne može se sa sigurnošću utvrditi kako je nastalo ime ovog grada, ali se može prihvatiti da se ime Banja Luka prvi put spominje 6. februara 1494. godine u pisanom dokumentu ugarskog kralja Vladislava II Jagelovića. Ime grada se tumači u značenju "Banova livada", a nije istraženo kojem banu je grad pripadao, te se tako i nazvao. Takođe je prihvatljivo da je ime grada osmanskog etimološkog porijekla, s obzirom da je nominalna odrednica "banja" turski naziv za lječilište ljekovitim termalnim vodama, a odrednica "luka" pitoma zaravan u podnožju brda, a kako je Banja Luka smještena u takvom području, na rijeci Vrbas, okružena planinama, ovakav je zaključak i logičan. Grad je, dakle, smješten u kotlini, na prelazu iz Dinarskog planinskog sistema na jugu ka panonskom ravničarskom bazenu na sjeveru; u području s umjereno-kontinentalnom klimom. Centar grada je na prosječnoj nadmorskoj visini od 162 metra. Prastanovnici prostora današnje Banje Luke živjeli su u pećinama, bavili se lovom i ribolovom te skupljanjem plodova; ustanovljeno je da ljudska naselja datiraju iz vremena srednjeg kamenog doba, a pronađena su i nalazišta iz bronzanog doba. Na širem području Banje Luke živjeli su Hatidi, a poslije njih Tračani i Iliri... Iz rimskog perioda, čija je vladavina na ovim prostorima bila oko 500 godina, još su sačuvani putevi i naselja građeni na njihov specifičan način, ostaci starih građevina, grobna mjesta, te kovani novac. Prostorom na kojem se danas nalazi Banja Luka prolazila je veoma značajna rimska putna komunikacija koja se protezala od Dalmacije sve do Panonije. Tvrđava "Castra", na mjestu gdje je danas tvrđava "Kastel" bila je značajna vojna utvrda Rimljana. Tokom 6. i 7. stoljeća prostore današnje Banje Luke naseljavaju Slaveni, a početkom 14. stoljeća na ovo područje dolaze bosanski franjevci, koji su u Bosnu zvanično došli još 1291. godine. Svoj brzi i uspješni razvoj Banja Luka doživljava između 1574.-1588. godine, za vrijeme Ferhat-paše Sokolovića, bosanskog sandžak-bega (1574-1580), te prvog bosanskog begler-bega (1580-1588), koji je uz sam stari grad podigao novi šeher, novi Donji grad u Banjoj Luci. Nova urbana cjelina, izgrađena u to vrijeme, danas se naziva Starim Gradom Banje Luke. U Banjoj Luci je između 1553. i 1580. bilo sjedište Bosanskog sandžaka, a od 1580. do 1639. i sjedište Bosanskog pašaluka, nakon čega je premješteno u Sarajevo. Banju Luku su 1688. nakratko zauzeli Austrijanci, a "Boj pod Banjom Lukom 1737. godine" u historiografiji BiH jedan je od najsvjetlijih primjera bosanske snage i bosanske državnosti, pri čemu su spremno dočekane austrijske trupe i poražene veličanstvenim otporom i junaštvom. Početkom 19. stoljeća Banja Luka se privredno intenzivnije razvija i modernizira. Kulturnom i socijalnom preporodu veliki doprinos daje fra Ivan Franjo Jukić, te uz njega Vaso Pelagić i Petar Kočić. Razvoj grada zaustavljen je 1941. godine, za vrijeme Drugog svjetskog rata; grad je svoj novi preporod doživio između 1945. i 1975., ali ga je između 26. i 27. oktobra 1969. pogodio jak zemljotres. Danas je Banja Luka razvijen grad, velegrad unutar prostora zapadnog Balkana. Najmonumentalniji spomenik kulture u Banjoj Luci je Ferhadija, džamija koju je podigao Ferhat-paša Sokolović, prvi bosanski beglerbeg 1579. godine, zatim tvrđava Kastel, Gradska palata - Banski dvor, pravoslavna crkva - hram Hrista Spasitelja, Šehitluci - spomenik palim Krajišnicima u narodno-oslobodilačkoj borbi 1941.-1945., banjalučki Stari grad i dr.